Šta je “dobra”, a šta “loša” grupa za dete (koje krene sa socijalizacijom sa vršnjacima prilikom učenja engleskog jezika u najranijem uzrastu od 4 do 7 godina)?

Izuzetno je važno da dete na vreme započne proces socijalizacije i ono će, kasnije, sve što je naučilo u toku tog procesa, primenjivati kroz celi život. Deca najčešće socijalizaciju započinju polaskom u jasle ili vrtić, ali ni to nije jedini način. Bitno je da, ukoliko deca ne idu u vrtić, imaju prilike da provode vreme sa vršnjacima na bilo koji način (u parku, na nekim drugim aktivnostima, odlascima u igraonice, rođendane itd).

Kada ovaj proces jednom počne, tj. kada se deca izmeste iz svoje zone komfora, počinju da se suočavaju sa svetom oko sebe i uče da neke situacije često nisu prijatne. To je neophodno za pravilan razvoj deteta i ono će kasnije u životu biti spremno za suočavanje sa problemima sa ljudima u svojoj okolini (školi, radnoj sredini, u svakodnevnim situacijama) i znaće kako da na najbolji način izbegne konfliktne situacije.

Ovde ćemo se posvetiti socijalizaciji u manjoj grupi (do sedmoro dece, dakle, ne velikim
vrtićkim i školskim grupama u državnim ustanovama, koje su posebna tema)

Bez obzira na to što su grupe male, to ne isključuje povremeno nezadovoljstvo dece u okviru iste, a koje je izazvano odnosom druge dece/deteta prema nezadovoljnom detetu.

Deca su definisane ličnosti u malom telu i od najranijeg uzrasta pokazuju svoje urođene i stečene osobine. Samim tim, među decom postoje različitosti koje neretko dovode do konflikta ili nezadovoljstva. Ponekad se nezadovoljno dete požali roditeljima ili nastavnicima. Ako se dete i ne požali, gotovo je izvesno da će roditelji i/ili nastavnici primetiti da nešto nije u redu. Tada i roditelji i nastavnici treba da otkriju uzrok i pomognu detetu tako što će ga naučiti da se samo izbori za svoje mesto u grupi.

Nikako nije dobro da roditelji pokušavaju da zaštite svoje dete tako što će optuživati drugu decu, tražiti krivce i ulaziti u konflikt sa drugim roditeljima ili nastavnicima.
Naravno, ovde nije reč o vršnjačkom nasilju, što je druga tema o kojoj će biti reči nekom drugom prilikom. Da bi bilo jasnije, daćemo nekoliko primera:

NEKO DETE JE SNALAŽLJIVIJE OD DRUGIH, te uspeva da se lakše nametne, pa se drugo dete/deca osećaju ugroženo

Neko dete/deca BRŽE NAPREDUJU u procesu učenja jezika, te drugo dete/deca mogu sa se osećaju nedovoljno dobrim (što nikako nije istina! Svi mi napredujemo u raznim stvarima
različitim tempom. Poređenje se nikada ne vrši sa drugom decom, nego sa detetom samim –
koliko je truda uložilo, napredovalo u odnosu na prošli mesec/godinu itd.)
Neko dete se NE OSEĆA DELOM GRUPE (druga deca se poznaju od ranije, druga deca su sličnija po karakteru i bolje se slažu…)
Deca koja ne mogu da prihvate poraz i MISLE DA MORAJU STALNO DA BUDU NAJBOLJA.
(pošto je ovo gotovo nemoguće, ova deca se često osećaju loše, jer uglavnom sama sebi nameću nepotreban i dodatni pritisak)

U prvom slučaju treba osnažiti dete da se na svoj način izbori za svoju poziciju u grupi i da dete koje se bolje snalazi nije nikako krivo za njegovo/njihovo nesnalaženje. Dete ne treba obeshrabrivati, niti se ljutiti na njega jer “nije snalažljivo” jer će početi se povlači u sebe, već ga treba motivisati da se bori jer je to jedini način (naravno, da se bori na adekvatan način, svim svojim veštinama i znanjima, uz pozitivan podsticaj roditelja i nastavnika)

U drugom slučaju, detetu treba dati do znanja da je i ono puno naučilo, da nikada ne treba da se poredi sa drugima, treba mu dati pozitivno potkrepljenje i nagraditi ga za sve što zna. Učenje jezika je složen proces koji obuhvata mnogo toga, što deca često ni ne mogu u potpunosti da primete dok malo ne porastu.

U trećem slučaju, nastavnici treba da porade na odnosu dece unutar grupe i da se postaraju da sva deca shvate šta znači grupa i timski rad i da to neko vreme bude prioritet dok svi ne postanu vredni i cenjeni članovi grupe. To znači da sva deca treba da rade na sebi, kako deca koja ne prihvataju neko dete, tako i dete koje se oseća odbačeno.

U četvrtom slučaju, treba pomoći detetu da shvati da mora da prihvati da neće uvek biti najbolje. Ne postoji čovek koji je uvek i u svemu najbolji. Dete treba da nađe ono u čemu je dobro, ali isto tako treba da se trudi da bude bolje u onome u čemu nije.  Ovde roditelji igraju presudnu ulogu. Roditelji NIKAKO NE TREBA DA NAMEĆU DETETU DA MORA DA BUDE NAJBOLJE, NE TREBA DA ISPITUJU DECU KOD KUĆE I TREBA DA PUSTE DA DETE SPONTANO POKAŽE ONO ŠTO JE NAUČILO (a to će se sigurno desiti, pre ili kasnije, i to je ono iza čega mi čvrsto stojimo).

ZAKLJUČAK-može se reći da se u okviru grupe ponekad dešava da se deca ne osećaju dobro, ali to nikako ne možemo nazvati “LOŠOM” grupom. Treba pomoći detetu koje se oseća loše tako što ćemo, najpre, otkriti uzrok, a potom ući u proces rada sa detetom unutar grupe kako bismo mu pomogli da se oseća bolje.

Da li je grupa dobra za dete pokazaće najpre vreme, odnosno bar nekoliko meseci redovnog dolaženja. Ako dete napreduje jezički i u socijalnim veštinama – grupa je svakako odgovarajuća. Strpljenje, saradnja i upornost se uvek isplate.